Diverzija na prelu kod Marice u Potpolju

Nekada su se na prelu okupljali komšije i poznanici. Čijalo se perje, prela vuna, pjevalo se i pričalo, a uz posao se znalo ponuditi i nešto dobro za pojesti. Kod Marice u Potpolju kuća je bila klasična lička brvnara. U pećnici peći zvanoj Koza su se pekle pole — krumpiri oprani i prerezani napola i nasoljeni — a uz njih se rezao špek-slanina i nudilo okupljenima.   Na prozoru je stajala i tepsija s tek pečenim kolačem.

Djeci je ulaz bio zabranjen. Odrasli su na prelu govorili prostote i pjevali svakakve  pjesme, pa su mali bećari morali ostati vani. Ali znatiželja je bila jača od zabrane.

Dvojica dječaka pogledala su se i krenula prema stožini sijena. Tu pod strehom su stajale ljestve. Jedan je držao ljestve, a drugi se popeo na krov sa šakom sijena. Zatim je sijeno počelo završavati u cijevi od peći koja je virila izvan krova.

Kad se u kući počelo dimiti, nastala je vriska, kašalj i plač. A kad je sijeno planulo u dimovodu, nastala je prava hajka i panika. U tom metežu mali su bećari brzinom munje zgrabili tepsiju s kolačem i nestali.

Kolač je bio za barem desetak ljudi. Njih dvojica su pojela koliko su mogla, a ostatak dala psima. Tepsiju su zatim zakopali da je nitko ne pronađe.

Kad je panika prošla, ukućani i gosti sjetili su se kolača — ali njega više nije bilo. Svi su postali sumnjivi, samo ne i dvojica malih bećara. Godine su prošle, a priznali su tek mnogo kasnije, kad je događaj već izazivao smijeh, a ne optužbe.

Tako je jedna zabranjena večer na prelu ostala zapamćena po dimu, policama, slanini, nestalom kolaču i tajni koja je dugo čuvana.