Naseljavanje i porijeklo porodica

Područje današnje Ličke Jesenice, Begovca i Blata naseljeno je pravoslavnim stanovništvom još u 17. vijeku. Istorijski zapisi spominju Jesenicu već 1609. godine, kada je na tom prostoru zabilježeno 532 stanovnika, među kojima je bilo i 190 vojnika.

Godine 1611. na područje Ličke Jesenice doselile su se 62 pravoslavne porodice, koje su brojile oko 600 ljudi. Njihov zadatak bio je obnova tvrđave u Jesenici, koja je tada predstavljala važnu tačku prema osmanskom području. Nakon četrnaest godina dio doseljenika napustio je Jesenicu i otišao prema Svetom Jurju, a zatim u Ravne kotare.

Godine 1640. vratile su se tri porodice – jedna porodica Vidaković i dvije porodice Čikara. Kasnije se doseljavaju i porodice Pavlice, Kovačevići, Jurkovići, Milakovići, Grbe, Jovetići, Momčilovići, Dragići, Malbaše, Vukelići i Kneževići. Opsenice su doselile iz okolice Korenice, dok su Dudukovići i Price doselili tokom 20. vijeka.

O porijeklu svojih porodica govorili su i ljudi koji su učestvovali u istraživanju. Vukašin Vukelić iz Ličke Jesenice, na primjer, kazivao je da njegova porodica vodi porijeklo iz Crne Gore.

Porodična predanja, stari zapisi i knjige zajedno nam pomažu da razumijemo kako su se porodice naseljavale i kako se kroz vrijeme stvarala zajednica u kojoj su ljudi bili povezani mnogo više nego što se to danas može vidjeti na karti.

Porodica i život pod istim krovom

Nekada su porodice bile velike. Često su pod jednim krovom živjele tri generacije: djed i baka, njihova djeca, snahe i unučad. U istoj kući znalo je živjeti i po nekoliko porodica koje se nisu dijelile.

Petar Vrcelj iz Begovca prisjetio se kuće u kojoj je odrastao. Prostor u kojem su živjeli bio je veličine približno 12 puta 7 metara. U kući su bili njegovi roditelji, njih troje djece, stric i strina sa svoje četvero djece. Svi su živjeli zajedno.

U takvim porodicama znalo se ko je za šta zadužen. Djed je često bio glava kuće i odlučivao o poslovima na imanju. Vukašin Vukelić iz Ličke Jesenice pričao je kako je njegov djed određivao gdje će se orati i saditi, a svake večeri raspoređivao je poslove za sutradan. Baka se brinula o ručku i kući. Djedovi, bake, odnosno kućegospodari, čuvali su i ključeve škrinja u kojima su se držale namirnice i novac.

Kuće su najčešće imale tri prostorije: srednju sobu s ognjištem, veću sobu i manju sobu. U većoj se sobi boravilo i spavalo, a zimi se grijala zidanim pećima. Ljudi su tokom tri godišnja doba mnogo vremena provodili na polju, radeći svoje svakodnevne poslove, dok su se zimi više zadržavali u kući. Siromaštvo se vidjelo i po tome što se ponekad dio drvene kuće rastavljao i odnosio na drugo mjesto kako bi se od tog materijala napravio dom za novu porodicu.

U porodici se znalo i tko ostaje na očevini. Prema kazivanju Darinke Momčilović, prvi sin koji bi se oženio ostajao je kod kuće, dok su ostali morali tražiti svoj put i odlaziti iz roditeljskog doma.

Kuće su bile jednostavne. U srednjoj prostoriji često se nalazilo ognjište, a u većoj sobi se i spavalo i boravilo. Zimi se najviše vremena provodilo u toplijoj prostoriji, gdje se jelo, spavalo, plelo i tkalo. Ljeti su ljudi mnogo više boravili na polju, jer je posla na imanju bilo preko cijelog dana.

Zemlja, stoka i svakodnevni rad

Većina domaćinstava živjela je od poljoprivrede i stočarstva. Zemlja i stoka bile su osnova opstanka, a godina se ravnala prema vremenu, sjetvi, košnji, žetvi i spremanju hrane za zimu.

U to vrijeme nije bilo traktora u svakom domaćinstvu. Zemlja se obrađivala ručno, uz pomoć volova i pluga. Đorđe Momčilović iz Blata prisjetio se kako je njegova majka obavljala teške poslove motikom, jer traktora nije bilo. Travu su kosili i visoko u planini, prema Lisini i Toboliću.

Siromašniji ljudi odlazili su u nadnicu kako bi zaradili za ono što im je nedostajalo. Nije se biralo koji će se posao raditi. Radilo se u polju, šumi, na pruzi i gdje god se mogla dobiti kakva zarada.

Bilo je i ljudi koji su se bavili trgovinom stokom. Ilija Jovetić iz Ličke Jesenice govorio je o Mili Jovetiću (ocu), koji je kupovao jeftiniju stoku u Slunju, a zatim je prodavao u Otočcu ili Bosni. Bio je poznat kao jedan od najvećih trgovaca stokom na području između Slunja i Otočca.

U trgovini se razmjenjivala i roba. U Bosnu se nosila drvena građa, jagnjeće i ovčje kože, a zauzvrat se dobivalo brašno, alat, kava, kožni opanci, začini i drugi proizvodi. U svakodnevnoj prehrani često su se nalazili kupus, grah i krompir. Kada bi ponestalo namirnica, ljudi su jedni od drugih posuđivali mlijeko i brašno. Godina je mnogo zavisila od vremenskih prilika; suša je mogla uništiti gotovo sav urod.

Mlinovi, pilane, kovači i šumski radovi

Nisu svi živjeli samo od zemlje i stoke. Pojedini mještani bavili su se kirijašenjem, odnosno prevozom drveta i šumskim radovima. U Ličkoj Jesenici bilo je mlinova i pilana, a takvi poslovi omogućavali su porodicama dodatnu zaradu.

Otac Save Malbaše imao je pilanu u Ličkoj Jesenici. Prije toga kupio je mlin od Miljenka Milakovića, a zatim pored mlina otvorio pilanu. Od zarade su sagradili četiri kuće. Kirijašenjem se u Jesenici bavio i Janko Duduković.

U Blatima su radili Dušan i Nikola Vezmar, jedan kao kolar, a drugi kao kovač. Izrađivali su i popravljali predmete koji su bili neophodni za svakodnevni život – plugove, točkove, sjekire i drugi alat. Pojedini stolari izrađivali su namještaj od javora i jasena, a majstori su pravili i peći za grijanje kuća.

U širem području bilo je i drugih pilana i pogona. U Saborskom su postojale pilane, a na Javorniku krečana s tridesetak zaposlenih. Prema radu Filipa Škiljana, dio Jeseničana koji su bili zaposleni u tvornici celuloze u Plaškom radio je u krečani na Bjeljevinama. Ove podatke navodimo kao širi privredni kontekst, a ne kao djelatnosti samih triju sela.

Takvi majstori bili su važni za cijeli kraj. Ljudi nisu mogli jednostavno otići u prodavaonicu i kupiti sve što im je trebalo. Mnogo toga se popravljalo, izrađivalo kod kuće ili naručivalo od lokalnih majstora.

Željeznica i odlazak na posao

Željeznica je snažno uticala na život ovoga kraja. Pruga između Plaškog i Vrhovina građena je od 1912. do 1918. godine. Njome su se prevozili putnici i roba, a stanovnicima okolnih sela otvorila je mogućnost stalnog zaposlenja.

Željeznička stanica u Ličkoj Jesenici bila je važna za šire područje. Prije Drugog svjetskog rata prometni ured prodavao je i do stotinu karata dnevno. Stanici su gravitirala brojna mjesta između Otočca i Tobolića.

Prema kazivanju Save Malbaše, čak je oko 70 ljudi iz Ličke Jesenice radilo na željeznici. Na pruzi su bili zaposleni osim Jeseničana i ljudi iz Saborskog,Blata i Begovca. Petar Vrcelj prisjećao se da je iz njegovog sela možda pet ljudi radilo na održavanju pruge. Ljeti su mijenjali šine, a zimi čistili snijeg. Cestari su popravljali rupe na tadašnjoj bijeloj cesti.

Željeznica je mnogima značila sigurnu plaću i redovan posao. U to vrijeme takvo zaposlenje smatralo se državnom službom, što je porodicama donosilo veću sigurnost nego povremeni poljoprivredni i šumski poslovi. Petar Vrcelj spominje i trojicu cestara koji su krpali rupe na bijeloj cesti. Prometnica između Plaškog i Saborskog asfaltirana je 1978. godine.

Važan izvor zaposlenja bila je i tvornica celuloze u Plaškom, otvorena 1963. odnosno 1964. godine. Prema podacima navedenim u radu, u njoj je radilo oko stotinu ljudi iz Ličke Jesenice, a iz Begovca najmanje deset osoba.

Dućani, gostionice i svakodnevne potrebe

Nekadašnja trgovina nije nudila veliki izbor kao današnje prodavnice. Ipak, u dućanima se moglo nabaviti ono najpotrebnije: šećer, so, brašno, ulje, petrolej, sapun, kava i poneki slatkiš.

Petar Vrcelj iz Begovca govorio je o trgovini koja se nalazila u Blatima. Njime je upravljalo poduzeće Zvijezda iz Ogulina, a kasnije Lika Promet iz Plaškog. Djeca su ponekad za jedno jaje mogla dobiti bombon. U trgovinama u Ličkoj Jesenici, prema sjećanju Darinke Momčilović, mogli su se kupiti petrolej, šećer, sol, sapun – kasnije i Radion – jestivo ulje, brašno, lastika i boja za zidove.

U Ličkoj Jesenici bile su dvije trgovine, a postojala je i lokalna Krčma u kojoj je radio Nikola Jovetić. Takva mjesta nisu bila samo za kupovinu ili piće. Tu su se ljudi susretali, razgovarali i razmjenjivali vijesti.

Rađanje djece i pomoć seoskih žena

Djeca su se nekada uglavnom rađala kod kuće. Porođajima su pomagale starije žene koje su imale iskustva i znale kako pomoći porodilji.

U Begovcu je, prema sjećanju Petra Vrcelja, živjela žena po imenu Soka, koja je pomagala pri porođajima. Takve žene bile su važne za selo jer u blizini nije uvijek bilo doktora ni stručne babice.

Vukašin Vukelić iz Ličke Jesenice prisjetio se kako se njegova majka porodila kod kuće. Prije porođaja još je učestvovala u skupljanju sijena, a zatim je otišla u kuću, gdje joj je pomogla baka.

Porođaji nisu uvijek prolazili bez problema. U vrijeme kada nije bilo dostupne zdravstvene zaštite, komplikacije su ponekad završavale tragično. Petar Vrcelj ispričao je i da se u Begovcu, ako bi umrlo novorođenče, ono nije sahranjivalo na groblju, nego u krčevinama, često noću. Taj običaj navodimo kao njegovo lično svjedočenje.

Prela, druženja i upoznavanje mladih

Život nije bio samo rad. Ljudi su se družili, okupljali i čuvali običaje. Prela su se uglavnom održavala po kućama, najčešće u jesen i zimu, kada nije bilo radova u polju. Na njima se prela vuna, tkalo i čijalo perje, a okupljali su se i mladići i djevojke, pa su takva druženja bila prilika za upoznavanje.

U domu kulture u Ličkoj Jesenici okupljali su se mladi iz Begovca, Ličke Jesenice, Blata, a pojedini su dolazili i iz Plaškog i Saborskog. Vukašin Vukelić u istraživanju je spomenuo dom kao mjesto okupljanja mladih, uz prela i čijanje perja. O tome postoji i sljedeća opaska priređivača:

(Opaska priređivača: Kao sudionik tadašnjih događanja mogu potvrditi da se u domu u Ličkoj Jesenici društveni život odvijao kroz priredbe, plesove i druženja mladih. U to vrijeme nije bilo diskoteka ni današnjih klubova, pa je dom bio glavno mjesto okupljanja i zabave. Čijanje perja i prela nisu se održavali u domu, već uglavnom privatno po kućama, najčešće u jesen i zimu, kada nije bilo radova u polju.)

Ljudi su se upoznavali i na zborovima, porodičnim okupljanjima i drugim seoskim događajima. Brakovi su se uglavnom sklapali s ljudima iz bliže okolice. Tako su se kroz generacije dodatno povezivale porodice iz ovih sela.

Jedno od najpoznatijih okupljanja bio je narodni zbor na Svetog Iliju, 2. augusta, u Ličkoj Jesenici. Na zbor su dolazili ljudi iz okolnih mjesta, a među njima i katolici. To nije bio samo vjerski dan nego i prilika za susret, razgovor, pjesmu, kolo i druženje.

Ostala je zapamćena i pjesma: „Jesenico, oko tebe voda, ašikovat u tebi je zgoda.”

Na zbor su dolazili i trgovci iz udaljenijih krajeva. Vukašin Vukelić spominjao je ljude iz Bosne, iz pravca Izačića, koji su donosili kruške i drugo voće, kao i Rome koji su prodavali igračke, namještaj, željezne predmete i ogledalca. Ljudi iz pravoslavnih sela odlazili su i na druge zborove, među njima u Dabar ili Plaški na Veliku Gospojinu 28. augusta. To su bila okupljanja šireg kraja, a ne samo Ličke Jesenice, Begovca i Blata.

Škola i djetinjstvo

Školovanje je nekada zahtijevalo mnogo truda. Djeca iz Blata imala su osnovnu školu do četvrtog razreda. Nastava se održavala u dvije smjene: dva razreda išla su prije podne, a dva poslije podne.

Učitelji u Ličkoj Jesenici

Izvor: Rade Knežević, Lička Jesenica, str. 118.

Petar Vrcelj prisjećao se kako je kasnije išao u školu u Plaški. Njegova kuća bila je udaljena četiri i po kilometra od željezničke stanice. Ustajalo se oko pola pet ujutro, pješačilo do stanice i zatim vlakom putovalo u školu. Iz Blata i Begovca oko petnaest učenika išlo je u Plaški.

Djeca iz Ličke Jesenice pohađala su školu prva četiri razreda u Jesenici, a u Saborskom od petog razreda do osmog.

Škola nije bila jedina obaveza. Djeca su čuvala kokoši, svinje, ovce i krave, plijevila vrt i skupljala plodove. Starija djeca sijala su kukuruz, rezala drva, sadila krompir, donosila vodu i unosila drva u kuću. Djevojčice su uz to tkale vezle  i peglale. Učilo se navečer, često uz petrolejku.

Prema kazivanju Darinke Momčilović, djeca nisu jela zajedno s odraslima za stolom, nego na podu, iz iste zdjele. Roditelji su se prvenstveno brinuli da djeca budu sita, toplo obučena i zdrava, dok je nježnosti i zajedničke igre bilo malo. Zbog brojnih obaveza djeci je često ostajalo vrlo malo vremena za druženje, ples, sport i knjige.

Hram Svetog Ilije i vjerski život

Hram Svetog proroka Ilije u Ličkoj Jesenici imao je posebno mjesto u životu pravoslavnog stanovništva ovoga kraja. Vjerski praznici i okupljanja bili su važan dio života porodica, a hramovna slava Svetog Ilije okupljala i ljude iz okolnih sela.

Sava Malbaša prisjećao se da je sveti hram u Jesenici dugo stajao porušenog krova. Godine 1977. pokriven je kako bi se spriječilo njegovo dalje propadanje. To je obavio Nikola Kotur, plaščanski sveštenik koji je služio i područje Ličke Jesenice.

Vjerski život nije se odvijao samo kroz odlazak u sveti hram. Porodice su čuvale svoje običaje, obilježavale praznike i prenosile ih na mlađe generacije. Pravoslavne porodice držale su do krsne slave. Sveštenik je dolazio u kuću koja je slavila, a tom prilikom krštavao je i malu djecu koja još nisu bila krštena.

Porodični običaji, starost i nasljeđivanje

U porodici se poštovala starija generacija. Stariji su imali svoje mjesto i svoje obaveze, čak i kada više nisu mogli obavljati teške poslove. Čuvali su unučad, obilazili stoku, pazili da se vatra na ognjištu ne ugasi i obilazili zasijane njive.

Prema kazivanju Darinke Momčilović, snahe su čistile kuću, dvorište i štalu, tkale, prele, plele, vezle, muzle krave, sušile sijeno i pomagale u spremanju plodova. Svekrve su uglavnom obavljale poslove u kući i najčešće kuhale. U miraz su se donosili zemlja, šivaća mašina, namještaj i posteljina.

Imovina se često dijelila usmenim dogovorom. Pisane oporuke nisu bile uobičajene. U nekim porodicama zemlju je dobijao onaj ko je ostao uz roditelja i brinuo se o njemu u starosti.

Takvi dogovori bili su dio porodičnog života i običaja, a često su se prenosili s generacije na generaciju. Darinka Momčilović prisjetila se da je njen djed rekao kako će zemlju dobiti onaj kod koga umre, odnosno onaj ko se bude brinuo o njemu u starosti. Njen stric Mićo, koji je otišao u Ameriku, odrekao se svog dijela zemlje u korist braće, pa je njegov dio podijeljen među njima.

U Ličkoj Jesenici zdravstvena pomoć nije uvijek bila lako dostupna. Darinka Momčilović govorila je da su stariji ljudi često odlazili apotekaru po lijekove, umjesto doktoru. Prema njenom sjećanju, umiralo se od srčanih bolesti, raka i tuberkuloze, a bilo je i ljudi koji su godinama bili nepokretni jer nisu na vrijeme dolazili do doktora. Podaci o doktoru koji je jednom sedmično dolazio iz Plaškog odnose se na Saborsko i ne treba ih automatski pripisivati Ličkoj Jesenici, Begovcu i Blatima.

Higijena i pranje rublja zahtijevali su mnogo ručnog rada. Darinka je opisala kako su žene same pravile lukšiju: pepeo se kuhao u vodi i procjeđivao, a zatim se tom vodom pralo bijelo rublje u kotlu iznad ognjišta. Kada bi se rublje ohladilo, nosilo se na potok, rijeku ili jezero i dobro ispiralo. Lukšijom su se prali i stolovi, klupe i podovi.

Sahrane i običaji oko smrti

I običaji vezani za smrt i sahranu bili su dio zajedničkog života sela. Kada bi netko umro, pomagale su komšije i rodbina. Ljudi su se okupljali, pomagali porodici i učestvovali u pripremi sahrane.

U Ličkoj Jesenici groblje je bilo udaljeno od naselja. Danica Žakula prisjećala se da su se grobovi kopali po redu, prema kućama. Sanduk se nosio na rukama, a zbog udaljenosti od oko dva kilometra nosači su se mijenjali tri ili četiri puta. Prema radu, pravoslavni sveštenik koji je dolazio iz Plaškog služio je opelo. Ostale detaljno opisane običaje oko pripreme pokojnika i bdjenja autor navodi za katoličko stanovništvo Saborskog, pa ih ovdje ne pripisujemo stanovnicima Ličke Jesenice, Begovca i Blata.

Takvi običaji pokazuju koliko je zajednica bila oslonjena na međusobnu pomoć. U teškim trenucima porodica nije ostajala sama.

Rat, odlazak i raseljavanje

Ratovi su duboko obilježili ovaj kraj. Drugi svjetski rat ostavio je iza sebe stradanja, izgubljene članove porodica i teškoće koje su se osjećale još dugo nakon završetka rata. Mnoge porodice ostale su bez očeva i hranitelja, a žene su same podizale djecu.

Za vrijeme drugoga svjetskog rata na području Ličke Jesenice stradalo je 86 ljudi:

• 73 od strane partizana
• 7 od strane četnika
• 6 od strane ustaša

Posljednji rat donio je nova stradanja i odlazak stanovništva. Tokom operacije Oluja u augustu 1995. stanovnici Ličke Jesenice, Begovca i Blata napuštali su svoja ognjišta. Mnogi su krenuli preko Slunja prema Glini, a zatim u etapama prema Dvoru, Bosni i Srbiji.

Vukašin Vukelić iz Ličke Jesenice prisjećao se odlaska predvečer 4. augusta. Sljedećeg jutra granate su padale po Jesenici. Put ih je vodio pješice prema Slunju, zatim preko Batnoge i Dvora, pa dalje prema Prijedoru i Prnjavoru.

Anka Malbaša prisjećala se da su im prvo govorili da idu do Plavča Drage, a zatim prema Slunju. Vukašin Vukelić otišao je predvečer 4. augusta, jer su već sljedećeg jutra granate padale po Jesenici. Put su nastavili pješice prema Slunju, zatim preko Batnoge i Dvora, pa prema Prijedoru i Prnjavoru. U Ličkoj Jesenici ostali su Dušan Grba i Dušan Cvjetičanin. Rade Ogrizović govorio je da su mještani u početku išli prema poligonu i da vojska nije iskreno obavještavala stanovništvo o situaciji.

Odlazak je bio težak i zbog stoke i imovine koje su ljudi ostavljali. Vukašin Vukelić ispričao je da nisu pustili stoku jer su vjerovali da će se vratiti, pa su neke krave izgorjele vezane na lancima. Anka Malbaša govorila je o teškom dočeku u Srbiji i o tome da su se izbjegli raselili u Batajnicu, Smederevo, Sombor, Novi Sad, Rumu i Vrbas.

Đorđe Momčilović iz Blata opisao je kako je devet članova porodice živjelo u jednosobnom stanu njegova sina. Sedam godina bili su podstanari, a on je kasnije vozio javni prijevoz u Beogradu. Govorio je da se psihički nikada nije odvojio od Blata. Za stalno se vratio 2012. godine i zatekao sve uništeno.

Posebno je važan podatak koji ne smijemo izostaviti: prema navodu iz rada, od 1995. do 2015. godine u Srbiji je umrlo 59 osoba izbjeglih iz Ličke Jesenice, dok ih je u istom razdoblju u Hrvatskoj umrlo 80. To su podaci o umrlima među izbjeglim stanovništvom, a ne broj poginulih u ratu.

Izvor za taj podatak je Rade Knežević, Lička Jesenica, str. 93.

Odlazak stanovništva nije značio samo napuštanje kuća. Ljudi su ostavljali zemlju, stoku, uspomene i grobove svojih predaka. Za mnoge je povratak bio težak, a neki se nikada nisu vratili.

Broj stanovnika kroz istoriju

Popisni podaci pokazuju koliko se broj stanovnika mijenjao u Ličkoj Jesenici, Begovcu i Blatima. U nastavku su prenesene brojke iz tablice koju je Filip Škiljan objavio u radu, za razdoblje od 1857. do 2021. godine. Saborsko je prikazano u posebnom retku radi poređenja, ali nije dio iste pravoslavne seoske zajednice.

Izvor: Filip Škiljan, „Svakodnevni život stanovništva Saborskog i okolice u drugoj polovici 20. stoljeća”, prilog I, str. 123. Brojke su prenesene onako kako su objavljene u izvornoj tablici.

Ljudi čija su sjećanja sačuvana

U radu Filipa Škiljana korištena su kazivanja ljudi koji su odrasli ili živjeli na ovom području. Među kazivačima iz Ličke Jesenice, Begovca i Blata navedeni su:

Njihova sjećanja govore o vremenu koje se ne smije zaboraviti. Svako od njih sačuvao je dio priče o porodici, radu, običajima i životu u našem kraju.