Istorija Ličke Jesenice

Frankopanska srednjevijekovna tvrđava je četverokutnog oblika podignuta 1544.godine (vidjeti u listu Pobratim br.16. od 15.04.1900) na blagoj uzvišenoj kosi u podnožju sjeverozapadnih padina brda Borik i zatvarala prijelaz preko rijeke Jesenice. Rijekom je bila zaštićena sa tri strane. Imala je dvije kule, jednu na istočnoj i jednu na zapadnoj strani. Na 70 metera od istočne strane bio je iskopan dubok rov od ponora do glavnog toka rijeke u koji se u slučaju opasnosti puštala voda. Na rovu su bila dva čardaka. Na brdu Borik i zapadnim padinama brda Sivnik izgrađeni su čardaci, povezani rovovima koje su kontrolirali i branili stražari. U tvrđavi je 1806. rođen Mihajlo-Mića Latas, kasnije poznatiji kao Omer-paša Latas (umro uCarigradu 1871.). Tvrđava je napuštana i obnavljana više puta, jer se nalazila na vrlo ugroženom pravcu. 1611.godine obnovili su je je lokalni stanovnici, a 1625.god. napustili, da bi je ponovo obnovili 1642.god. i držali skoro tri stoljeća. Tvrđava je 1860.god pretvorena u pučku (osnovnu) školu, jos 1900. tvđava je bila potpuno očuvana (vidjeti zapis Dragutina Hirca iz te godine Daljnja okolina Plitvickih jezera), a 1924.god je napuštena, jer je te godine završena izgradnja nove osnovne škole u Ličkoj Jesenici. Na žalost, danas više ne postoje ostatci ove tvrđave jer su komunističke vlasti nakon drugog svjetskog rata uništili svaki trag.

Sagrađena je 1751 godine, bila je oštećena u drugom svijetskom ratu od strane komunista partizana, koji su je tad granatirali sa brda Borik. Odmah poslije 2 sv. rata je obnovljena, da bi se 1979.godine velikom zaslugom paroha Nikole Kotura i nekoliko parohijana ponovo obnovilo dotrajalo krovište.

Za vrijeme Marije Terezije od 1740. do 1780. god. Sproveden je jedinstven sustav uprave na cijelom podrucju vojne krajine,a sve u interesu Austo-Ugarske. U njeno vrijeme izgrađen je makadamski put od Poljanka do Ogulina. U to vrijeme izgrađen je i most na rijeci Jesenici. Klesanje i ugradnja kamenih blokova na potporama u vodi izgrađena je samo vještinom i upornošću snažnih gorštaka. Tragovi starog puta,u narodu poznat kao "stara cesta" kroz Borik, Ličku Jesenicu, Bijele drage i Jurge i danas postoje, jedan od njih je i ovaj most na rijeci Jesenici koji je završen (Po prof. Kneževiću 1876. godine).

Područna škola u Ličkoj Jesenici izgrađena je 1924. godine, većina materijala za njenu gradnju je upotrijebljena od kamena, starog grada Jesenice (frankopanske kule) i u njoj se nastava održavala sve do '80-ih. Nastava se održavala samo za prva četiri razreda osnovne škole, dok su učenici od petog do osmog razreda osnovne škole išli u Saborsko. Početkom '90-ih škola je korištena i kao poštanska centrala, a danas je samo svjedok jednog prošlog vremena i prepuštena sama sebi.

Sasvim je sigurno da naredni članak o Blaćanskom jezeru neće biti posebno zanimljiv, jer je pisan suhoparnim jezikom. Cilj je članka da donekle objasni funkcioniranje jezera te potakne znatiželju za jezero i njegov okoliš. Blaćansko jezero je nedvojbeni prirodni fenomen tipa estavele (u svijetu postoji tridesetak takvih jezera). Kao prirodnanrijetkost privukao je pažnju austrijskih prirodoslovaca još u devetnaestom stoljeću. U razdoblju od 1835. jezero su proučavali timovi koji nisu ovisili jedni o drugima. Prvi je predvodio hidrolog Fras a drugi krajiški general Palfy. Palfijev tim je nastojao ustanoviti smjerove podzemnog otjecanja vode ubacivanjem obojenih daščica u Veliku pećinu (za tadašnje vrijeme to je bila uobičajena metoda podzemnog trasiranja otjecanja - danas se koristi netopiva boja, kvasac ili izotop). Kada je u jesen voda izbacila daščice na površinu jezera pojava je izazvala velike nedoumice u pojedinim zaseocima. Veliki povodanj zadesio je jezero 6.srpnja 1885. godine. Prema Hircu bile su potopljene kompletne Bijele drage. Nadalje Hirc navodi da je voda bila izrazito hladna i vrtložna te da je pocrnilo sve potopljeno drveće. Poznato je da jezero presuši potkraj osmog mjeseca. Međutim od 1888. pa do 1893. godine nikada nije presušilo. Šenoa 1895. godine objašnjava, da je stalnost uzrokovala poplava koja je odnijela pokošeno sijeno te je njime začepila pećine (ponore). Početkom dvadesetog stoljeća jezero su istraživali Cvijić i osobito Poljak. Poljakov članak, koji je objavljen 1925. godine, na petnaestak gusto tipkanih stranica, još jemuvijek najbolja studija o jezeru. Osobito je dobro objašnjen mehanizam punjenja i pražnjenja, te zone izvora / ponora uz rub jezera koji je okrenut prema brdu Bjelež. Jezero se puni iz rijeke koja protječe ispod Gradovitog vrha (brda između Lipica i Blata) te ispod samog Blaćanskog polja. Kada korito rijeke (tunel) postane sifon (ravnomjerno suženje) kroz njega ne može proteći količina vode koja se pojavi nakon otapanja snijega ili obilatih kiša. Taj višak vode, koji je veći od kapaciteta protoka sifona, prazni se kroz pomoćni uzlazni tunel koji je povezan s Velikom pećinom. Dakle u vlažnom dijelu godine Velika pećina je izvor koji napuni jezero. U sušnom dijelu godine, kada podzemne vode gotovo presuše, voda iz jezera počne otjecati kroz Veliku pećinu, u suprotnom smjeru od ranijeg, i popunjavati vodostaj podzemne rijeke. Prema tome u sušnom dijelu godine Velika pećina postaje ponor (uvor) pa jezero brzo presuši. Postoji i Mala pećina (ispod Uvale), međutim ona nema dvojnu funkciju i u njoj voda samo ponire. Iz dijela jezera, koji je niži od kote preljeva, voda se ne uspije vratiti u Veliku pećinu, zbog čega se taj niži dio jezera duže održi. Voda koja ponire u Blaćanskom jezeru kao izvorska ponovo se javlja u Sincu (jezerce u zaseoku Jezero u Plavča Dragi). Između svjetskih ratova, tadašnja elektroprivreda planirala je iskoristiti Blaćansko jezero za pokretanje hidrocentrale koja je trebala biti ispod Jovetića strane. Dobar dio odvodnjavanja već je bio riješen, a betoniran je glavni tunel koji je i danas jako dobro očuvan i njega je korisno pogledati. Sam projekt o izgradnji hidrocentrale, i razloge zbog kojih su radovi obustavljeni, trebalo bi pronaći u arhivima i podastrijeti zainteresiranima. Sve od 1949. pa do 1991. godine mjeren je vodostaj jezera. Za to su korišteni vodomjerni stupovi koji su po važećim kriterijima poredani od Male pećine prema školi. Najduže razdoblje motritelj je bio Mane Grba koji je taj posao obavio savjesno. Svi podaci pohranjeni su u DHMZ. Iz podataka se vidi da je najveća dubina jezera izmjerena u petom mjesecu 1984. godine te da je iznosila 19,40 metara. Posljednje istraživanje Velike pećine obavila je jedna međunarodna speleološka ekipa prije tri godine (2006). Njima je uspjelo doći do četvrtog jezerca. Na tome se mjestu pojavljuju velike koncentracije ugljičnog dioksida (eventualno zbog organskog truljenja) pa istraživanja na klasični način nisu moguća. Važno je znati da je voda jezera mekana (oznaka koja se koristi za vode koje u sebi imaju malo otopljenog kalcija i magnezija) i da ima malenu gustoću.Zbog toga se u njoj lako potanja, a plivačima koji u jezeru plivaju na većim razmacima potrebna je dobra kondicija. U okolnostima, u kakvim su Blata sada, najbolje bi bilo da jezero ne presušuje. To se može riješiti projektom, koji ne bi bio skup, bez problema. Jednako tako jezero je moguće pretvoriti u rijeku, kojoj bi doduše vodostaj dosta varirao. Mišljenja smo da su ovo dovoljni razlozi da nas posijetite i da se sami uvjerite da zaista postoji raj u ovoj našoj zemlji, a tako je blizu svima vama. Nama će biti zadovoljstvo pokazati vam sve gore navedeno te vam pomoći ako se odlučite razviti vaš ekološki bussines (biznis) ili se jednostavno naseliti na ovo područje koje je i područje od posebne državne skrbi, a država će mladim bračnim parovima omogućiti izgradnju obiteljskih kuća, a tako možete riješiti i vaše stambeno pitanje što je danas u urbanim sredinama jako teško. Više o svemu na zvaničnom sajtu... https://www.lickajesenica.com