Istorija Ličke Jesenice

Počeci naseljavanja

Lička Jesenica je jedno malo mjesto u Lici smješteno ispod planine Mala Kapela i 15-ak km od Plitvičkih Jezera!

Od Munjave prema Plaškom početkom 17. vijeka bilo je još pusto. Godine 1609. tri srpska kneza obraćaju se Ratnom savjetu u Gracu s molbom da im se dozvoli naseljavanje u Plaškom, oko rijeka Dretulje i Jesenice.

U molbi navode kako su prebijegli sa 532 duše, 190 vojnika. Mole još da im se u Plaškom sagradi kula, kako bi sa svojim vojnicima zatvorili Turcima prelaze između Karlovca i Senja, Slunja i Tounja. Nadvojvoda je zapovjedio ogulinskom kapetanu Ivanu Galu da ih primi. Knezovima su određene po dvije vojničke plate, a naređeno je da se narodu dodijeli 200 stara prosa.

Doseljavanja u Plaški nastavljena su u godinama 1610, 11. i 12. Godine 1612. u Plaški dolaze 24 porodice iz Like. Godine 1655. prešlo je u Plaški 12 kuća iz Korenice koja je još bila pod Turcima. Oni su sobom doveli i mnogo stoke. Pominje se i jedna seoba u Plaški godine 1666.

Godine 1705. vojne vlasti Austrougarske su dozvolile da se 30 kuća iz Plaškog preseli u Ličku Jesenicu, 15 kilometara od Plaškog na rijeci Jesenici.

Tek godine 1663. Plaški je dobio vojničku kulu, koju su tražili knezovi još početkom 17. vijeka kada su molili dozvolu za naseljenje Plaškog. Poslije potpisanog mira između Turske i Austrije 11. 11. 1606. godine, položaj Srba na turskoj strani bio je sve teži, pa je prelazak srpskih gorštaka sa turske na hrvatsku stranu bio sve češći i brojniji.

Doseljenici su smatrali da će se udruženi sa hrvatskim narodom lakše boriti protiv Turaka, te očuvati svoj nacionalni i vjerski identitet. U to vrijeme prostor od Sertić Poljane do ispred Modruše bio je napušten i to je bila ničija zemlja.

Veća grupa Srba doseljava se u Jesenicu 1611. god. U grupi su bile 62 porodice, sve su bile brojne, dosta ih je imalo i više od 10 članova, tako da je u ovoj grupi došlo preko 600 duša. Raspoređeni su u nebranjeni i napušteni prostor i imali su zadatak da obnove i brane tvrđavu u Jesenici, koja je u to vrijeme bila najisturenija prema Turcima i nalazila se na pravcu njihovih čestih upada u Krajinu.

Život i naseljavanje pod Malom Kapelom

Doseljeni nam preci naseljeni u napušteni i nebranjeni prostor ispod Male Kapele bili su vrijedan, hrabar, odlučan i uporan narod. Odmah su se prilagodili uslovima u kojima su se našli i nastojali da opstanu tu gdje su se naselili. Krčili su zapušteni i zarasli zemljišni prostor od bujadi, raznog žbunja gloga, trnine, lijeske, drena, smreke, udike, graba, bukve i drugog rastinja i pretvarali ga u obradive površine. Po tome su mnogi predjeli i dobili naziv "Krčevine" koji se prenosio sa koljena na koljeno i zadržao se do danas. Sijali su kukuruz, pir, ječam, zob i grah, a kasnije pšenicu i krompir koji je izvanredno uspjevao u iskrcenim dragama i uvalama. Razvili su stočarstvo, postupno povećavajući stada koza i ovaca, a kasnije goveda i konja.

Stalnim vezivanjem za zemlju i stočarstvo stvorili su uslove za formiranje društvenih grupa porodičnih zadruga koje su se zadržale do pod kraj XX vijeka. Godinama su bili oslobođeni od poreza. Zapuštenu zemlju su sa mnogo truda i napora kultivirali, kuće i ekonomske objekte gradili ili postojeće ruševine opravljali i osposobljavali za smještaj i podnošljiv život porodice i stoke. U isto vrijeme vršili su vojnu službu, pa su sve poslove, uglavnom, obavljali pod oružjem. To je zahtijevalo razvijenu službu osmatranja i obavještavanja i sposobnost da u što kraćem vremenu zaposjednu odgovarajuće položaje i spriječe upad Turaka.

Vojska se sastojala od plaćenih posada i narodnih četa. U selu su također postojala vojvodstva, koja su u slučaju potrebe za odbranu od Turaka ulazila u sastav narodnih četa. Narodne čete imale su narodni starešinski kadar i činove kapetan, vojvoda (na 50 ljudi), zastavnik i desetnik. Kapetani su obično u tom području bili rimokatolici, grkokatolici ili Austrijanci iz redova plaćenih posada u Ogulinskoj kapetaniji.

U Jesenici su komandiri narodnih četa bili Austrijanci. Običan vojnik zvao se junak ili uskok. Vojnici su bili naoružani kopljima i flinte puškama, u narodu poznate kao "štuc". Na kraju XVII koplja su izbačena iz naoružanja i svo sposobno ljudstvo je naoružano puškama. Stanovništvo je propisima iz 1701. godine podijeljeno na miliciju u stalnoj službi, čardaklije, emerite - one koji su vojnu službu odslužili i prekobrojne - izuzete od vojne obaveze. Milicija, čardaklije i emeriti su bili po vojnom upravom, a prekobrojni pod građanskom. Vojnici su uživali vojna lena (zemlja koja je davana ratnicima uz obavezu budu vjerni i odani službi) bez dažbina. Kad su ratovali dalje od kuće primali su dnevno kruh, a mjesečno - pješaci dvije, a konjanici tri forinte.

Austrijska vrhovna vojna uprava sprovela je 1737. do 1751. godine reorganizaciju kojom je uvela vojne sudove, zabranila iseljavanje iz Vojne Krajine i otuđivanje posjeda. Zakonom je naloženo i obezbijeđeno da krajišnici moraju da ratuju tamo gdje im se naredi, pa je krajiška milicija pretvorena u redovnu vojsku. Dio milicije je dezertirao, a veći dio je uključen u Ogulinski pješadijski puk formiran 1746. godine u kojem su sva mjesta viših oficira zauzeli Austrijanci i Nijemci.

Komandant puka bio je neograničeni gospodar u vojnom i upravnom pogledu na cijelom području. Za one koji su bili van vojnih jedinica organizovana je vojnička obuka nedjeljom i praznikom. Izuzeti od vojne obaveze gradili su puteve, mostove i vojne objekte, tako da je cijelo područje pretvoreno u veliki vojni logor.

U centru naselja zvanom Šlos rasporedilo se nekoliko porodica u neposrednoj blizini zapuštene tvrđave. Ostale porodice dobile su posjede i bile razmještene u Potkapelu, Gmajnu i Potpolje kako bi bili zaštićeni rijekom Jesenicom. Sva naselja su objedinjena u jedan naziv koji je po doseljenicima dobio ime Jesenica. Poslije Austro-ugarske aneksije Bosne nazivu dodat je atribut "Lička".

Tvrđava i Vojna krajina

Jesenička kula

Fotografija Jeseničke kule, dijela srednjovjekovne tvrđave koja je zatvarala prelaz preko rijeke Jesenice.

Često su bili ugrožavani upadima i pljačkom turskih hordi, ginuli su u odbrani porodica i posjeda, Turci su otimali djecu za janjičare, a sposobne odrasle odvodili kao roblje. U borbi protiv Turaka nikad nisu dobili pomoć Ogulinske kapetanije, iako im je pomoć bila obećana. Nakon četrnaestogodišnjeg mukotrpnog života, kolektivno se sele u Sv. Juraj kod Senja. Mlečani su im zbog iskazane hrabrosti i upornosti nudili bolje uslove. Međutim ni kod njih nisu dobili obećano, dovedeni su u teži položaj od onog kog su imali u Jesenici. 1640. većina njih napušta Sv. Juraj, jedan dio ih se prekrstio, jedan dio otišao u Ravne Kotare.

Tri porodice, jedna Vidaković i dvije Čikara vraćaju se u Jesenicu. U to vrijeme naseljavaju se Plaščanska dolina i Blata, a nekoliko porodica došlo je u Jesenicu i razmjestile se u očuvanije kuća ranijih vlasnika Jeseničkih Srba i pridružile se povratničkim porodicama Vidaković i Čikara. Iza njih naseljavaju se u Jesenicu Pavlice i Kovačevići, a zatim Jurkovići, Milakovići, Grbe, Jovetići, Momčilovići, Dragići, Malbaše, Vukelići i Kneževići. Opsenice su doseljene kasnije iz okoline Korenice, a Dudukovići i Price u XX vijeku. Drugo naseljavanje Jesenice srpskim življem završeno je 1645. god. Do tada su obnovljeni raniji odbrambeni objekti, tvrđava, čardaci i rovovi.

Jesenička srednjovjekovna tvrđava je četvorougaonog oblika podignuta na blagoj uzvišenoj kosi u podnožju sjeverozapadnih padina brda Borik i zatvarala prelaz preko rijeke Jesenice. Rijekom je bila zaštićena sa tri strane. Imala je dvije kule, jednu na istočnoj i jednu na zapadnoj strani. Na 70 metara od istočne strane bio je iskopan dubok rov od ponora do glavnog toka rijeke u koji se u slučaju opasnosti puštala voda. Na rovu su bila dva čardaka. Na brdu Borik i zapadnim padinama Sivnika izgrađeni su čardaci, povezani rovovima koje su kontrolisali i branili istureni stražari. Tvrđava je napuštana i obnavljana više puta, jer se nalazila na veoma ugroženom pravcu. 1611. obnovili su je je Jesenički Srbi, a 1625. god. napustili, da bi je ponovo obnovili doseljeni Srbi 1642. god. i držali skoro tri vijeka. Tvrđava je 1860. god pretvorena u pučku (osnovnu) školu, a 1924. god je napuštena, jer je te godine izgrađena nova osnovna škola u Ličkoj Jesenici. Za vrijeme Marije Terezije od 1740. do 1780. god. sproveden je jedinstven sistem uprave na cijelom području Krajine, a sve u interesu Austrije. U njeno vrijeme izgrađen je makadamski put od Poljanka do Ogulina.

Stari most na rijeci Jesenici

U starom zapisu ove stranice bilo je navedeno da je most izgrađen u vrijeme Marije Terezije. Prema istraživanju Rade Kneževića, međutim, gradnja kamenog mosta na rijeci Jesenici vezuje se za drugu polovinu 19. vijeka. Prema navedenim podacima, gradnja je započela oko 1873. godine, a most je pušten u promet 1876. godine.

Most je građen od klesanih kamenih blokova, a njegovu izgradnju nosili su ljudi oslobođeni vojne obaveze, odnosno prekobrojni, koji su pripadali starijoj generaciji i imali graditeljsko iskustvo. Tragovi starog puta, u narodu poznatog kao "stara cesta", kroz Borik, Jesenicu, Bijele drage i Jurge i danas postoje.

Izvor: Rade Knežević, knjiga Lička Jesenica.

Marija Terezija je 1754. god. donijela Zakon nazvan Vojnograničarska prava koji je, pored ostalog, sadržavao odjeljak o vojnim lenima i krajiškim sudovima. Tim zakonom je ukinuta upotreba srpskog jezika kao službenog. 1760. god. propisana je jednoobrazna uniforma za sve krajiške vojnike. Pretvaranje krajiških seljaka u redovnu vojsku donijelo je nove obaveze: nabavku uniforme, zabranu otuđivanja zemlje i iseljenja, ratovanje van Krajine i ograničavanje samouprave, što je krajišnike, uz nasilje oficira tuđinaca, podsticalo na lokalne pobune, od kojih je bila poznata Rakovička buna. U njoj su učestvovali i krajišnici iz Jesenice kao dobrovoljci.

Dolaskom na vlast Josifa Drugog, koji je vladao od 1780. do 1790. godine, stanje u narodu postalo je podnošljivije. Svojim ediktom (službenom objavom) o toleranciji 1781. god. dao je nekatolicima pravo slobodnog ispovijedanja vjere. Iste godine uveo je i patent o oporezivanju svih staleža. Uvedene mjere imale su za cilj podizanje materijalnog stanja i kulture. Seljak se mogao slobodnije seliti i raspolagati svojom imovinom. U to vrijeme podignuta je i otvorena osnovna škola u Plaškom.

U ratovima koje je vodila Austrija 1740. do 1780. godine i od 1788. do 1815. god. učestvovali su mnogi krajišnici iz L. Jesenice, Blata i Plaškog. Šenbrunskim mirom 1809. godine Austrija je pored ostalih zemalja morala predati Napoleonu Liku i Gorski Kotar. Predati prostori ostali su pod francuskom vlasti za sve vrijeme Napoleonovog carevanja. Pod francusku vlast došao je i Ogulinski puk, od kog je 1810. god formiran lovački puk francuske vojske pa su Francuzi nastojali što više iskoristiti krajišnike na svojim ratištima. Neki krajišnici iz ovog kraja su 1848. god pod feldmarsalom Redeckim sudjelovali u bunama kod Milana, a pod Josifom Jelačićem u gušenju Mađarske revolucije.

Turska je 1867. god. okupirane gradove predala Srbiji, pa su granice prema njoj postale suvišne i Austro-Ugarska je odlučila da ukine Vojnu Krajinu. Takva odluka se nije realizovala više od jedne decenije. Austrija je trinaest godina odugovlačila demilitarizaciju Krajine i držala je pod svojom upravom da bi što više mogla iskoristiti krajiške vojnike za očuvanje osvojenih teritorija po Evropi.

Spajanjem sa Banskom Hrvatskom 15. 06. 1881. god. prestala je da postoji Vojna Krajina, a Hrvatska se teritorijalno proširila na štetu srpskog naroda koji je bio većinski na prostoru Krajine.

Stanovništvo i promjene u 19. i 20. vijeku

I da vidimo sad popise stanovništva od tog vremena pa nadalje

Po popisu iz 1857. godine Parohija Lička Jesenica ima 1.474 stanovnika, od toga Blata 464 stanovnika

Po popisu iz 1911. godine Parohija Lička Jesenica ima 1.795 stanovnika, od toga Blata 703 stanovnika

Po popisu iz 1931. godine Parohija Lička Jesenica ima 2.046 stanovnika, od toga Blata 778 stanovnika

Sa početkom drugog svjetskog rata 1941. god. samo selo Lička Jesenica po nekim procjenama broji oko 1350 stanovnika. Srpski živalj u to vrijeme se ponovo organizira u odbranu svoga sela ovaj put ne od Turaka već od Pavelićevih ustaša i drugih fašista. Od 1941. god. do pravoslavnog Božića 1943. narod uspješno odbija sve fašističke napade, ali 6. januara napada ih partizanska divizija kojima su na čelu bili Srbi iz plaščanske doline i Ličke Jesenice, u toj borbi jesenicanima pristižu u pomoć i Srbi iz obližnjeg Dabra, te ih veliki broj gine za odbranu svoga ognjišta.

Pri završetku drugog svjetskog rata komunisti ih proglašavaju četnicima i domaćim izdajnicima pa velika većina vojnosposobnih odlazi iz svog sela čak u Ameriku i Australiju. Selo je po popisu iz 1948. godine imalo 1002 stanovnika, a Blata 731 stanovnika ili ukupno 1733 stanovnika. Što nam govori da je ova Parohija u Drugom svjetskom ratu izgubila oko 350 stanovnika. Nakon drugog svjetskog rata narod živi većinom od obrađivanja zemlje te se bavi stočarstvom. Samo oni koji su bili članovi Saveza komunista imaju olakšice i protekciju države.

Početkom 50-ih godina počinje zapošljavanje u šumarstvu, a kasnije se otvara i Tvornica sulfatne celuloze i papira "Simo Dimić" Plaški u koju se zapošljava jedan manji dio radnika iz licke jesenice. Zbog nedostatku posla i neimaštine dolazi do daljnjeg iseljavanja naroda sa ovog područja, a osnivanjem vojnog poligona "Slunjska Brda" iseljava se oko 300 pravoslavnih familija sa šireg područja poligona, najvećim dijelom na sjeverozapadnoj strani u pravcu Lička Jesenica i Plaški, tako da je srpsko stanovništvo ovog mjesta smišljeno i po nečijoj direktivi prepolovljeno. "Isplatom" oduzete zemlje narod ovog kraja ostaje i bez zemlje koja ih je održavala na životu te silom prilika odlaze "trbuhom za kruhom" kako u inostranstvo tako i veće gradove Hrvatske.

Po popisu stanovništva iz 1971. godine Lička Jesenica ima 717 stanovnika, a Blata 517 stanovnika što je ukupno 1.234 stanovnika, pa sad vidimo koliko je naroda prisilno raseljeno sa ovoga područja u vrijeme komunista i hrvatskih komesara.

Ratne godine, poslijeratni period i Hram

Od 1944. godine pa sve do 1990. godine možemo reći da religija nije ni postojala jer komunistički sistem je ubio svu vjeru u Boga i Pravoslavlje tako da je još samo poneka starija žena ulazila u crkvu ali samo za pravoslavnih svetaca. Neobjašnjivo je bilo i to, da ako je neki mučenik umro, da se nosio u crkvu ali svi oni koji su imali strah od udbaškog sistema nisu ulazili unutra, pa su tako u tom duhu i odgajali svoju djecu. Išlo se do te mjere da su neka djeca bila učena tako da je religija i crkva nešto ružno i po ljudsku psihu čak i opasno, tako da su neka djeca i razbijala prozore na crkvi. Početkom sedamdesetih na jedvite jade se obnavlja truli krov na crkvi uz pomoć Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) i samodoprinosom malog broja vjernika ovog mjesta.

Hram Sv. Proroka Ilije je sagrađen 1751. godine, bio je oštećen u Drugom svjetskom ratu od partizanskih zločinaca koji su ga granatirali. Odmah poslije 2. sv. rata je obnovljen te se "održao" sve do početka sedamdesetih. Treba napomenuti i herojsku ulogu jereja Nikole Kotura ( Paroh Plaščanski i administrator Parohije Ličko-Jeseničke u vremenu od januara 1975. do maja 1988.) u tim burnim i po Srpski živalj teškim vremenima! U svim udbaškim progonima uspio je okupiti malobrojne vjernike te zajedno sa njima i Božijom pomoći obnoviti našu crkvu i spasiti je od propadanja, uništenja bezbožnika i udbaša!

Po zadnjem popisu stanovništva iz 1991. god. Lička Jesenica je imala 444 stanovnika od čega 437 Srba, 1 Hrvat, a ostali nacionalno neopredijeljeni. (Komunisti-udbaši i jugoslaveni ) Tokom ratnih operacija u "Oluji" većina stanovnika je izbjegla, ostalo je samo njih osmero. Danas 2006. godine Lička Jesenica ima 72 pravoslavna stanovnika i naseljene sektaše "hare krišna" a njihov broj se procjenjuje na 40-ak te nekoliko katolika tako da u mjestu ima ukupno oko 120 stanovnika. . . .